Emotivna putovanja

Pogled na svijet kiparstva Nikole Smilkova

Još nitko nikome nije predbacio zbog
zaljubljenosti u spokoj kamena
„Kamen“ – Ante Popovski
Skulpture Nikole Smilkova daju makedonskoj umjetnosti još jedan argu
ment zašto biti spokojna dok likuje pod svjetlima svjetskih umjetničkih
galerija. Njegove skulpture imaju svoje mjesto u vremenu i prostoru,
svoju umjetničku semiologiju dok stvaraju oko sebe čisto semiotičko polje.
Svaka skulptura je metaforički snažan semiotički znak. Originalna umjetnička
koncepcija je stvorila originalan umjetnički izraz koji dolazi imopectore (iz
dna srca) samog kipara. Emocija stvorena iz zemlje, iskorijenjena iz ontološke
prirode nas smrtnikakoji stojimo pred životom na nekoj usputnoj stanici na
svom vječnom putovanju i vječitom kretanju.
Postavljene u zatvorenom galerijskom prostoru, kao da svaka stoji na osob
nom postamentu ograđujući svoj vlastiti prostor. A sve zajedno kao da dišu u
zajedničkom životnom ritmu. Očaravajuća je spoznaja da su kamenu oduzele
surovost i hladnoću, oštrim rubovima je dali mekoću, emocijama najljepši
oblik, kakve godone bile: ljubav, nježnost, čeznutljivost, tuga, osamljenost...
Oko skulptura Nikole Smilkova lebdi neki osjećaj uravnoteženosti, mir u ne
miru, spokoj u nespokoju, život u beživotnosti. Čin prkosa je posegnuti za
kamenom i iz njegove beživotnosti destilirati emociju. A zemlju, taj hladan
zagrljaj za trošno ljudsko tijelo, umjetnik svojim dodirom preoblikuje u novi
život stapajući se s konceptom vječitog kruženja tvari.Ruka, emocija i zemlja
kao spiritus agens stvaralačke misije Nikole Smilkova stvaraju u simbiozi jednu
osobitu poetiku skulpture. Smilkov umno rukotvori u međuprostoru estetičkog,
kretanjem ruke daje emociji oblik kako bi je ponudio svijetu kao čistu esenci
ju. Pokretima ruke, umjetnik oplemenjuje kamen i stvara antropomorfizirane
f
igure s vlastitim karakterom i dušom. Kao da želi svakom obiku dati osoban
identitet. Pokreti uhvaćeni u vlastitu dramatičnost odaju dojam posvemašnjeg
preklapljanja forme i sadržaja. Glatke odlivene površine priklanjanjaju se
savršenstvu – vječitoj čežnji prolaznog i trošnog svijeta.
Na visokim postamentima stoje skulpture stvorene modernim estetskim izrazom u univerzal
noj dimenziji postojanja. „Zanos“, „Očekivanje“, „Čežnja“, „Sjećanje“, „Buđenje“, „Me
lankolija“, su smo oblici jednog efemernog postojanja pretvoreni u kamen, glinu, mramor
ili broncu i za oko promatrača predstavljaju skamenjene emocije s jakom reflektirajućom
energijom. Za naše oko naivnog promatrača minimalističke figure supoput otisaka jednog
velikog i kaotičnog svijeta. I u svoj toj kaotičnosti, čovjek u prolazu usporava i staje da bi
ih promotrio.
Svaka u svom sigurnom prostoru, te su skulpture spokojne. Ne predstavljaju konkretne liko
ve iz umjetnikova života, već se radi o univerzalnim ljudskim sudbinama potonulih u ponor
ili uzdignutih na pijedestal. Čovjek je umišljen u vlastitu veličinu i dominaciju, a zapravo je
malen i krhak. Neumitan je osjećaj da bi se skulptura pri dodiru stopila pod toplinom dlana,
da bi nestala, da bi se stopila s krvi i tako postala emocijom. Smilevski kroz svoju umjetnost
odražava sebe i vlastiti pogled na svijet no i mnogo više od toga. Umjetnik njegova profila
kroz svoje se skulpture otvara prema svijetu i bezrezervno mu daje ono za čim čezne: za
ljubavlju, dodirom, zagrljajem, razumijevanjem, pozornosti.
Jedna tiha lirska melankolija izvire iz svake skulpture, neka aura neiznuđenog spokoja,
osjećaj da će u svakom trenu skulptura progovoriti i da se sa svojim promatračem sporazu
mijeva šutke. A promatrač pak kao da prepoznaje svog sugovornika u kamenom pravokut
nom licu i zgrbavljenom tijelu koje sjedi i zamišljeno čeka. Tako zamišljene figure djeluju
gotovo mističnima dok nadmeno stoje na postolju pod galerijskim svjetlima. I kad se svjetla
ugase, čini nam se da skulpture oživljavaju, bude se, podižu glave, prekrižene noge i plešu
galerijom oslobođene ljudskih pogleda. Kiparske priče Smilkova kao da teku dvjema naraci
jama, jedna duboko osobna u prvom licu, i druga kolektivna. Zajednica i njezine društvene
borbe su neobilazne teme u Smilkovljevoj estetici. On emociju zajednice sublimira u djelo
koje će govoriti puno glasnije od mnogih izrečenih i prepričanih storija.
Nikola Smilkov gradi svoj kipraski identitet godinama. On kao da stalno njeguje i bdije nad
svojim djelima poput roditelja nad svojom djecom. Čini se da su njegove skulpture rezultat
nekih osobno proživljenih dijaloga koji se događaju u unutrašnjem svijetu umjetnika. Nakon
duhovnih seansa samootkrivanja, ruka umjetnika poseže za stvaranjem replike svog osje
ćajnog svijeta s namjerom da ga opredmeti. Umjetnik kroz skulpture prikazuje svoj osjećaj
za ljepotu, strast, tajanstvenost, ponos, lomljivost, kolebljivost, čeznutljivost, razumnost,
dostojanstvenost. On je u stalnoj potrazi za svim licima egzistencijalne ljudske drame. Nje
gova su djela univerzalna i zato su razumljiva ljubiteljima umjetnosti diljem svijeta. Ako
umjetnik teži uzvišenom, a pritom ima pritajenu želju nadmudriti ovozemaljsko da bi se
uzdignuo ka beskraju, tada je kipar najbliži ostvarivanju te vječite čežnje.